Sve je počelo u Kini, kada tačno je diskutabilno, pošto se podaci iz ove udaljene države menjaju iz dana u dan, ali je 31. decembra 2019. SZO prijavljen prvi slučaj do tada nepoznatog virusa, kasnije nazvanog #covid19. Svuda se pričalo o novom soju “korona” virusa, iz iste porodice iz koje je sezonski grip, te je ostalo da čekamo šta će se dalje dogoditi i hoće li nas, kao 2002-04. mimoići pandemija SARS-a. Primetiću da se i tada virus pojavio prvo u Kini – zaista ne znam da li zbog postrojenja u kojima prave, testiraju viruse ili šta već ili ipak zbog mnogo neobičnih životinja koje jedu a koje su prenosioci virusa pogubnih za ljude. U svakom slučaju 2020. je u svetu počela vrlo napeto, toliko da je 30. januara 2020, SZO proglasila pandemiju #covid19 virusa.
Srbija se godinama već, ili je to moj subjektivni utisak, nalazi na marginama sveta i na kraju snage, gde mala i prilično iscrpljena može samo da stoji, čeka da udar prođe i nada se najboljem. Tako da me nije iznenadio prvi osvrt na pandemiju a ni to što je 18 dana kasnije kao potpuna suprotnost prethodnim stavovima kod nas uvedeno vanredno stanje sa vrlo strogim merama. Šta se sve tada menja, sa moje tačke gledišta?
- Prvo i najvažnije, 17. marta se moja najmlađa ćerka vratila iz Nemačke, gde je bila na YFU razmeni srednjoškolaca – program je prekinut, svi planovi do jula su propali ali je sa nama.
- Tog istog dana, na putu ka aerodromu sam razgovarala, kako će se ispostaviti poslednji put, sa bratom od tetke koji se razboleo, pošto su njegova ćerka i supruga već preležale virus – nije utvrđeno koji, jer nisu testirane.
- Zbog mera samoizolacije propisanih ćerki, prestajem da idem na posao, 19. marta
- Moj život se pretvara u reprize prethodnih dana – obroci, spremanje, čišćenje i u krug uz svesno izbegavanje vesti, naročito konferencija za štampu o #covid19
- 23. marta brat odlazi u Belmedik na pregled odakle sa snimkom pluća na kome se vidi početak virusne upale odlazi u Infektivnu kliniku, gde ga, iako prethodnih 7 dana ima temperaturu 39+ vraćaju kući, bez testiranja i sa prepisanim antibiotikom.
- 26. marta odlazi ponovo u Infektivnu kliniku, odakle se nikada ne vraća a gde je u nekom trenutku kada je već bio na kiseoniku potvrđen #covid19.
Agoniju koju smo svi preživljavali tih 14 dana dok je bio na respiratoru, žedni informacija koje smo dobijali na kašičicu i koje su uglavnom bile stanje nepromenjeno u odnosu na juče, ne mogu da opišem jer smo je svi različito preživljavali. Načine sa kojima smo se borili sa bojaznima i mogućim scenarijima su se kretali od online posla (ko je imao priliku) sređivanja davno zaboravljenih kutija i/ili prostorija do prevođenja tekstova ili čitanja naglas. Šok kada su nam javili da se nije izvukao i dalje je prilično jak. Verujem da dugo, dugo neću moći da se pomirim sa ovim gubitkom jer je moj Koki, Nikola Perišić – Kokan bio jedna od najpozitivnihij osoba u mom životu, čovek planina od 2 m i sigurno preko 100 kg, nesputane pozitivne energije i snage koja te nosi dalje u praskavim talasima sreće i dobrog raspoloženja. Nedostajaće mi zauvek i ništa više neće biti isto. Nikada.
Dakle, kakve god da su bile mere Vlade RS, koliko god dobro ili loše isplanirane i izvedene – za mene su nikakve. Koliko god da je nabavljeno testova i/ili zaštitne opreme – za mene je nedovoljno. Kakvi god da su ukupni procenti smrtnosti, po godinama, zdravstvenom stanju i sl. – za moju porodicu je stopa smrtnosti visoka i to ništa više ne može da promeni.