Mini izveštaj sa Smotre

Udarila vrućina, pa kiša i vetar, ne mogu da odlučim šta me više uspavljuje…

Elem, u prethodnih pet dana bila sam na dva od četiri događaja u okviru smotre “Mermer i zvuci”. Utisci su takvi da mi se uopšte nije pisalo o tome, ali k`o velim `ajde…

12.07.2008. na otvorenoj sceni su nastupali folklorni ansambli iz Indije (Shivam Nrutya Cultural Academy) i Španije (Grupo Municipal de Danzas de Fuengirola). Što bi se reklo amaterski ansambli, ali ima amatera i amatera. Ovi su bili nekako umorni i bezvoljni. Lepo da čovek odustane na pola.

15.07.2008. posle pomenute kiše u Dvorani “Park” je nastupao jedini beogradski diksilend orkestar. Popularne melodije, fina izvedba, pevačica solidnog glasa, plesni parovi i vrućina da se istopiš. I poluprazna sala, opet.

Toliko o tome. Nešto sam i propustila ali ne mogu baš svako veče na kulturne događaje, biće mi mnogo..

Braća Teofilović

Večeras je na otvorenoj sceni (ili letnjoj pozornici, kako ko više voli da kaže) u aranđelovačkom parku, u okviru Smotre “Mermer i zvuci” održan koncert braće Teofilović. Oni su, po običaju, bili odlični, ali je zato publika bila katastrofalna (ili bar onaj deo publike u čijoj blizini sam imala nesreću da budem).

Da li zbog vaterpolo utakmice ili ko zna čega, uopšte nije bilo mnogo posetilaca a i dobar deo onih koji su došli očigledno nije znao zbog čega je tu. Tako da je bilo priče, smejanja, dovikivanja, telefoniranja iako je jedan od blizanaca lepo molio za tišinu zbog koncentracije koja im je potrebna. Sve u svemu veliki plus za blizance, veliki minus za publiku.

Otvorena 43. Smotra “Mermer i zvuci”

SmotraOtvaranjem izložbe radova u drvetu poznatog vajara Dragomira Mileusnića sinoć u 19h u “Galeriji 99” u Aranđelovcu, otvorena je 43. Smotra umetnosti “Mermer i zvuci”.

Smotra je tradicionalno otvorena fanfarama Mihovila Logara i delovima pesme “Početak bune protiv dahija” u izvođenju dramskog umetnika Nebojše Dugalića. Posle pozdravne reči predsednika Skupštine opštine Milutina Đurića na sveže okrečenoj letnjoj pozornici u parku, u vrlo interesantnoj scenografiji nastupio je nacionalni ansambl “Kolo” koji ove godine slavi 60 godina postojanja sa spletom igara iz Šumadije, Vojvodine, Vranja i drugih specifičnih etno delova naše zemlje.

Ove godine, tokom dva meseca koliko će trajati Smotra, videćemo i nastupe folklornih ansambala iz Indije i Španije, koncert braće Teofilovića, muzičko veče Alojza Hočevara i trio „Simonuti”, veče solo pesme Smilje Ružić i gostovanje književnika Mihajla Pantića, Milosava Tešića i Jovana Zivlaka.

Ko voli nek’ izvoli.

The Police, Ušće

Nikada nisam bila fan grupe The Police u pravom smislu te reči, da sam detaljno pratila njihov rad, imala sve albume i zapisivala reči pesama, ali nikako nisam htela da propustim njihov koncert. U okviru svoje svetske turneje došli su i u Beograd.

Stigli smo na Ušće oko 19:30, još uvek je bilo vruće i nije bila velika gužva. Smestili smo se na nekih 80-100m od bine i strpljivo čekali početak. Oko 20:15h se pojavila američka grupa Counting Crows, čija muzika je sasvim ok, ali smo mi njihov nastup iskoristili za pauzu na travi, da odmorimo od vrućine i napornog radnog dana, pre nego što počne ono zbog čega smo i došli.

StingPosle predgrupe i zamene instrumenata u 22h su na binu izašli Sting, Endi Samers (Andy Summers – gitara) i Stjuart Koupland (Stewart Copeland – bubnjevi i udaraljke) i pesmom Message in a Botlle započeli nekih stotinak minuta svirke. Sting koji me podseća na Robinzona i ekipa izgledaju ok, obzirom na godine i način života koji su vodili. Zvuče fenomenalno, kao što sam i očekivala. Bilo je dosta ljudi, lepo sam se iznenadila kada sam videla koliko. Kao što ni pre koncerta nisam moglaPublika da se setim naslova ni jedne njihove pesme, osim Roxane, tako ni sada ne mogu da se setim naslova svih pesama koje smo čuli, ali znam da su tu bile: Can’t Stand Loosing You, Walking on the Moon, Don’t Stand So Close to Me, De Do Do Do De Da Da Da, … Posle 1h svirke su izašli, za par minuta se vratili, otpevali još 4 pesme na bis i opet otišli. Još jedan bis, Every Breath You Take i gotovo. Još fotografija ima ovde.

Bilo je to veče u kome je bilo svega: gužve, vrućine, prašine, dobrih vibracija i odlične muzike. I na kraju samo jedna stvar koja mi se tokom celog koncerta vrzmala po glavi: kakvu dobru muziku smo slušali dok smo odrastali!

Aranđelovac grad muzike

Danas je u Nižoj muzičkoj školi “Petar Ilić” u Aranđelovcu počeo Prvi međunarodni festival muzike.

Takmčari su iz Srbije, sa Kosova, iz Makedonije, Slovenije i Republike Srpske. Takmičelogo p ilic se u tri kategorije: klavir, harmonika i gitara.

Učenici naše škole se takmiče u sve tri kategorije a ja ću pomenuti samo gitariste (kao najmlađu katedru u ovoj školi) iz klase nastavnika Mladena Žica: Nikola Čubrilo I razred, Tomo Karan, Jovan Lukić II razred, Matija Stević i Dušan Jovanović III razred, Mihailo Zlatković i Bogdan Blagojević IV razred.

Navijam za sve aranđelovačke klince. Važno je učestvovati i pobediti tremu.

I tako mi otpevasmo :)

Sinoć, u ekskluzivnom restoranu “Aleksandar” u 20h je bio koncert hora RASTKO. Zbog loše koordinacije sa ostalim organizatorima, desilo se to da je sinoć u približno vreme počinjalo tri kulturna događaja, pa publika nije bila baš brojna, ali ih je svakako bilo skoro duplo više od članova hora, što i nije tako loše ;)

Meni, kao dugogodišnjem članu hora i učesniku sinoćnjeg koncerta, ne priliči da se hvalim, ali moram da kažem da su svi prisutni, među kojima je bilo onih koje se i sami bave horskim pevanjem/dirigovanjem, bili puni hvale za naš nastup. Uglavnom, svi su očekivali dobar nastup ali ne toliko dobar :)

Fotografije još uvek nemam, biće ih valjda, muvao se tamo neki fotograf, ali imam snimak (doduše amaterski), koji možda ovih dana stavim na Youtube ali ću o tome već javiti naknadno.

Eto, tek da se pomene :)

Kraljevski gudači Sv. Đorđa i Mihail Kofler

Nedelja, 16.12.2007. ekskluzivni restoran “Aleksandar“, Aranđelovac.

Građanska inicijativa “Korak” je organizovala koncert klasične muzike čiji su učesnici bili Kraljevski gudači Svetog Đorđa i Mihael Kofler, flautista. Bio  je to  poslednji koncert ove godine u ovom neobičnom koncertnom ambijentu.

Bavim se muzikom godinama, na različite načine i uvek su me najviše fascinirali gudači, jer pored toga što treba da zapamte note koje treba da odsviraju treba tačno da zapamte i mesta na kojima se sviraju te iste note. Na svim drugim instrumentima je to, ovako ili onako, obeleženo.

Kraljevski gudači Sv. Đorđa su zvučali sjajno a šlag na torti ove muzičke nedelje bio je gost, Mihail Kofler sa sjajnim izvođenjem koncerta E. Baha. Bilo je pravo uživanje slušati ga ali i gledati koliko je neko opčinjen muzikom.

Program koncerta je izgledao ovako:

  • Corelli A. (1653-1713) Concerto grosso op.6, no. 8, Fato per la notte di natale
  • Boccherini L. (1743-1805) Rondo u C-duru (violončelo solo Dušan Stojanović)
  • Bach E. C. PH (1714-1788) Koncert za flautu solo i gudače

Baš je bilo lepo, šta drugo reći.

Crkveni hor “Oplenac” Topola

Hor je osnovan 1999. godine, kao što mu ime i kaže, kao crkveni hor. Detalje možete videti na zvaničnoj prezentaciji opštine Topola. Sa ovim horom, koji je bio  naš gost,  sarađivali su pevači iz aranđelovačkog hora (da, Aranđelovac IMA hor ali o tome u sledećem članku…).

Sinoć je u punoj sali restorana “Aleksandar” u Aranđelovcu bio koncert ovog hora, pod rukovodstvom dirigenta Marije Rakonjac. Repertoar je bio vrlo šarolik, bilo je tu delova liturgije, ruskih napeva i narodnih pesama. Sve je bilo dobro, mada su se meni najviše dopale  duhovne pesme.

Fotografija nemam, ali i šta bi vredelo da imam, kad ne prenose zvuk, pa ko je bio, čuo je o čemu pričam, a ko nije neka čeka sledeći sličan koncert (nadam se aranđelovačkog hora).

Aranđelovac, ipak, mrda

Aranđelovac, nekada nadaleko čuveno turističko mesto, poznato po Gagićev venac izvorima lekovite mineralne vode i najvećoj izložbi skulptura na otvorenom, a sve to u okviru prelepog parka Bukovičke banje je sredinom devedesetih godina počeo da pokazuje ozbiljne znake depresije. Polako je sve propadalo, od velikih fabrika  opeka od šamota i elektroporcelana, preko Starog zdanja koje čeka renoviranje više od 30 godina, do kulturnog i zabavnog života koji je polako umirao.

Srećom po nas koji živimo u ovom gradu a Grand parada i slične emisije/televizije nam nisu duhovna hrana ni način na koji punimo baterije, ovo leto donelo je nekoliko lepih događaja. Sve je počelo koncertom grupe Van Gogh 25. jula na Otvorenoj sceni. Đule i ekipa su sjajno odsvirali pesme koje je i mlađa publika, moram da primetim, znala naizust, što mi je bilo posebno prijatno iznenađenje. (Fotografije, na žalost, nemam).

U ponedeljak 27.08. na montažnoj bini postavljenoj ispred zgrade SO Aranđelovac, koncert su održali Sanja Ilić & Balkanika, uz puno pratećih efekata. Bilo je to devedesetak minuta uživanja u muzici čiji su koreni negde u etno ritmu Balkana, ali tako dobro aranžirane da ni u jednom trenutku nije bilo dosadno. Publike je bilo, ali ne bih mogla da odredim broj, jer je ozvučenje bilo dobro pa se zvuk prostirao daleko izvan granica Gagićevog venca (tj. Venca slobode kakav je zvanični naziv). Fotografije, opet, nemam jer sam u žurbi da stignem na početak koncerta zaboravila aparat, iako se ispostavilo da je koncert počeo u 21 h a ne u 20 h kako je bilo najavljeno. Detalje o ovoj grupi umetnika možete da vidite na www.sanja-balkanika.com

Dva dana kasnije, na istom mestu, ovoga puta u 20 h, počeo je koncert Partibrejkersa. Bila sam jako kratko, tek da zvirnem, jer to nije muzika koju volim da slušam, naročito ne tom jačinom, ali ipak treba pomenuti da se i to dogodilo. Publike je bilo, rekla bih manje nego za koncert Balkanike, ali možda su došli kasnije :)

Sve u svemu, Aranđelovac mrda, nije još uvek mrtav skroz. Ima nade.

Muzički roditeljski

Niža muzička škola „Petar Ilić“ u Aranđelovcu je prošle školske, 2005/2006, godine dobila i odsek za gitaru. Klasu vodi profesor Mladen Žic, a ove školske godine postoje i prvi i drugi razred.

Interni čas je nešto umesto roditeljskog sastanka, kada roditelji dođu i umesto da slušaju profesora koji čita ocene iz dnevnika ili se žali na probleme sa kojima se susreće, oni sede i slušaju sve učenike iz klase koji, bez obzira na razred, sviraju kompozicije koje su naučili do tog trenutka u godini. Drugak

Pošto je prošle godine bilo samo pet učenika prvog razreda, internog časa nije bilo, ali je juče oko 17 h održan prvi interni čas ove klase. Album sa svim fotografijama možete videti na Galerije – Interni čas

Učestvovalo je devetoro učenika, četvoro iz prvog i petoro iz drugog razreda, i svako je odsvirao po jednu kompoziciju. Prvaci su uglavnom svirali vežbe za gitaru, dok su stariji učenici imali različite kompozicije na repertoaru.

Sve u svemu, jako fin način da se provede jedan školski čas.

Nekako s’ proleća

Proleće nikako da naznači svoj dolazak, osim ako se dosadna kiša koja pada skoro celog dana danas (tj. koja je padala celog dana juče) ne računa u vesnika proleća. Ipak, postoje neke stvari koje vas napune pozitivnom energijom kao da je i proleće i leto zajedno.

U Sava centru je večeras (sinoć) pevao Kemal Monteno i to je bila jedna od retkih prilika (prošlu, pre dve godine sam propustila) da čujem uživo glas koji me oduševljava godinama.

Koncert 'Kemal Monteno i prijatelji'Koncert, čiji je zvaničan naziv bio „Kemal Monteno i prijatelji“ je počeo sa desetak minuta zakašnjenja (oko 20:40), što i nije tako strašno. Sava centar je bio skoro sasvim pun, sa ne tako mnogo slobodnih mesta. Koncert je počeo stihovima posvećenim Kemalu Montenu. Uglavnom, glasom koji tokom govora zvuči mnogo viši nego što jeste (mada tu ima i malo treme, sigurna sam) glavni akter cele ove priče, pozdravio je sve prisutne i počeo izvođenje pesmom koja datira još iz 1966. godine „Lidija“. Pratile su je sve one pesme koje vas asociraju na ovog umetnika: „Jedne noći u decembru“, „Bila nam je drug“, „Dušo moja“, „Vratio sam se živote“, „Ti si bila život pravi“, „Pahuljice moja“, „Sviraj mi o njoj“, „Napiši jednu ljubavnu“, … Nabrojala sam samo neke, ni bih mogla baš ni svih sada da se setim, nego tek primera radi. Možda nije baš bio ovaj redosled, ali nije ni važno.

Važno je da je dobar deo koncerta bio posvećen prijateljima, onima koji su bili pored njega na bini a to su bili: Mari Mari, sa pesmom „Ne ovako, ne mogu dalje, (ne znam tačan naslov) i pesma koju je ona komponovala za njegov novi album „Dunje i kolači“, Boris Novković sa pesmama „Daleko“ i svojim prvim velikim hitom „Tamara“, Željo iz Crvene jabuke „Nekako s’ proljeća“ i „Volim te“ (sećate se onoga: „Kad sat zazvoni, na kuli…“ meni posebno simpatična pesma a oni zaboravili prvu strofu…) i svi dueti sa njima su bili dobri. Ja uvek kažem da koliko god takvi dueti pomažu mladim pevačima oni samo naglašavaju razliku između njihovih više običnih i njegovog, meni bar, sjajnog glasa. Puno pesama su bile pesme njegovih prijatelja koji više nisu sa nama (Toma Zdravković, Dragan Stojnić, Duško Trifunović, …)

Publika je bila jako važan deo cele ove priče. Veliki deo pesama bi započeo Kemal, sam uz gitaru, publika bi se pridružila a tek bi se kasnije uključili orkestar i prateći glasovi (koji su svi bili sjajni, naročito Boba koji je pevao baš prateće vokale Kemalu). Meni je bilo super da čujem, ponekad kao šapat, ponekad kao lavinu, glasove iz svih tih različitih grla koji su se, nekako ne znam ni ja kako, stopili u jedan.

Sam kraj koncerta bio je posvećen velikim hitovima i omiljenim pesmama kao što su: „Nije htjela“, „Žute dunje“, „Sarajevo, ljubavi moja“, pa i „Kad ja pođoh na Bembašu“, „Zemljo moja“.

Sve u svemu, meni je bilo lepo. Možda se sam Kemal oseća mnogo udobnije u nekim manjim prostorima, ali se sjajno snašao, mada se ponekad moglo videti da sve to nije izvežbano do savršenstva, ali je čak i to davalo neku notu opuštenosti i uživanja u svemu tome. Činilo mi se, u nekim trenucima, da mogu da osetim vrelinu osunčane kože koja reflektuje Sunce koje je upijala celoga dana, na nekoj velikoj, tamnoj, terasi u čijem uglu pod slabim svetlom i sa gitarom peva Kemal, a more se čuje u daljini i njegov miris donosi povetarac. To je možda okruženje u kojem bih baš volela da ga čujem, ali je i ovako bio dobro. Puno lepih sećanja i toliko puno ljubavi (prvenstveno prema ženama ili određenoj ženi, kako kad) da svi ovi mladi naraštaji tzv. autora treba da se postide kada neke svoje tvorevine nazivaju pesmama.

I Bocelli kod nas

Dođe i Andrea Bočeli (Andrea Bocelli) kod nas 

I tako sam ja u utorak 15.11.2005. godine, po treći put za vrlo kratko vreme, opet otišla u Beogradsku Arenu na koncert. Gužva na prilaznim ulicama je bila užasna, na ulazu još veća, pa sam i ja, zajedno sa svojim društvom, malo kasnila, ali smo bili na svojim sedištima nekoliko minuta pošto je trebao da počne končerto… I opet situacija na koju se već navikavam kao na svakodnevni dokaz naše nekulture i na kulturnim priredbama. Parter, kažu i do 25.000 din. za mesto, poluprazan (ili polupun, ako hoćete da budemo optimisti) sve do 21h i 10 min kada je sve zamračeno i koncert je počeo (sa samo 40 minuta zakašnjenja, ali ko još cepidlači…)

Beogradska filharmonija je počela ovo veče prelepih nota uvertirom iz Bizeove opere „Karmen“. Posle toga je dirigent uveo Andrea Bočelija i on je otpevao ariju iz „Toske“ Điakoma Pučinija „E lucevan le stelle“ pa je magija počela. Andre BočeliBilo je tu puno čega, dela Vivaldija, Verdija, Rosinija, Šuberta, … mnoga poznatija po zvuku nego po imenu ali su povlašćeni iz partera, valjda kao nagradu za dolazak na vreme, mogli da dobiju i tačan program dok smo mi, obični smrtnici, mogli samo da nagađamo šta je tu šta i da uživamo u glasu koji čovek mora da čuje da bi znao o čemu pričam.

Gošća na koncertu je bila Anamarija del Oste, sopran, koja je imala nekoliko solo tačaka a sa glavnom zvezdom večeri je otpevala duet iz Pučinijevih „Boema“.

Posle dva instrumentalna komada koja je odsvirao orkestar došli su i „Kolibri“ koji su prelepo pevali i totalno slatko izgledali, naročito najmlađi koji su stajali u prvom redu i dirigovali sami sebi.

Pred sam kraj koncerta smo čuli i „O sole mio“ i posle tri bisa možda i najpoznatiju pesmu koju peva Andre Bočeli „Con te“.

Sve u svemu, koncert je trajao od 21:10h do negde posle 23h sa jednom pauzom od dvadesetak minuta oko 21:50. Gužva na izlazu nezamisliva, 15.000 ljudi je trebalo da izađe na dva i po izlaza, dok su svi ostali izlazi bili dobro zatvoreni. Ne baš tako dobra organizacija kao prošlog puta.

Ni ozvučenje nije bilo baš najbolje. Doduše, mi smo bili jako visoko (čini mi se ulaz 424, red J, odmah iznad onih plavih šipki) i nije se to baš super čulo. Čulo se, naravno, i ne može da se čuje kao na rok koncertu, ali dok Bočeli peva, ja čujem kako neko tri reda ispred mene kuca poruku na mobilnom telefonu, dakle, ne čuje se muzika dovoljno dobro. Mada ima ljudi koji su sedeli znatno niže ali su čuli eho koji je upropastio celu priredbu.

Sa druge strane, moram priznati da je tišina u publici bila skoro nestvarna a aplauzi baš iskreni. Najfascinantnije mi je bilo kada bih, kada se svetla posle svake pesme upale, pogledala okolo i videla ljude koji sede sasvim blizu krova. Po mom utisku, hala je bila dupke puna.

Još jedan lep provod. Ko nije bio, neka kupi cd i malo odmori uši i dušu od svakodnevnih zvukova koji umaraju.

Koncert Fila Kolinsa kod nas

Fil KolinsJedan od događaja kojima sam se nadala još od početka ove 2005. godine, bio je koncert Fila Kolinsa (Phil Collins), nekadašnjeg muzičara grupe „Genesiss“ i samostalnog umetnika već duže vreme.

Posle velikog uspeha koncerata Zdravka Čolića, bilo je vreme da Beogradsku Arenu ispune zvuci koji su se prolamali mnogo većim i poznatijim, sličnim mestima.

28. 10. 2005. godine koncert u Beogradu, deo „First Final Farewell Tour“ (Prve, završne, oproštajne turneje) je trebao da počne u 21 čas. I ponovo sličan scenario sa prethodne prigode na istom mestu – parter (ovoga puta stajanje, cena karte 2.000 din) poluprazan. Ne hajući za to, kako to i treba da bude, u 21:15 prolomili su se zvuci sa nekog od cd-a sa pesmama dobro poznatog pevača. U 21:20h se pojavio, tačnije prišao bubnjevima, i Fil Kolins, glavom, bradom i sa slušnim aparatima ili nekakvom sličnom spravicom. I magija je počela. Posle fenomenalne tačke sa bubnjevima, počeo je sa dobro poznatim pesmama, uz pratnju besprekorno uvežbanog orkestra i pratećih vokala, koji pevaju nebrojeno puta bolje nego neke naše „mega“ zvezde.

Na prvoj pauzi je sve prisutne pozdravio na srpskom jeziku, onako kako je to već i moglo da zvuči iz usta nekoga ko ceo život govori engleski. Čak je imao i beleške (da sam samo malo mogla da virnem, tek da vidim kako je zapisao sve što je pročitao), jer je tu bilo nekoliko rečenica 

„One more night“, „Sussiedo“, „Another Day In Paradise“, „Both Sides of The Story“,… su samo neke od pesama koje je Fil Kolins otpevao tokom dva sata neprekidnog uživanja za sve one koji su igrali i pevali sa njim u glas. Ni oštećenje sluha, ni posledice koje jedan takav koncert može da ostavi nisu sprečili ovog, prvenstveno velikog, profesionalca da sve uradi kako treba i sve one koji su tu došli pošalje kući sa velikim osmehom na licu i gomilom pozitivne energije koja nam i te kako treba.

Šta da vam još kažem, ko nije bio treba da žali ako je ikada bar na nekoliko minuta uživao u bilo kojoj pesmi ovog velikana svetske muzičke scene.